Izvještaj: Dan otvorenih vrata (Paprikafest ’23)

Uoči radionice linoreza pod nazivom Plant & Paint, kako bih vam približio voditelja radionice, odlučio sam porazgovarati s njim kako biste dobili kompletnu sliku onoga što vas očekuje. Dakle 25. i 26. lipnja družimo se u Kući Biljkinog oca uz Atelje Antolčić

Što te prvenstveno odvelo put umjetnosti? Kada si otkrio da baš to želiš da ti bude posao?

Moj put umjetnosti započinje već od malih nogu promatranjem zanimljivog svijeta oko sebe i prenošenjem viđenog na papir drvenim bojicama, flomasterima ili nekom drugom tehnikom koja mi je tada bila dostupna. U osnovnoj školi, gdje pokazujem svoj interes za likovnim stvaralaštvom, učitelji prepoznaju moj talent i potiču me na daljnje školovanje u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Tamo stječem svo potrebno znanje i vještine koje me određuju kao grafičara i tim se likovnim medijem nastavljam baviti na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Moje likovno obrazovanje završava diplomom Magistra grafike (Akademskog slikara i grafičara) i tako moj talent postaje i profesija kojom se nastojim što više baviti i dalje razvijati, te pronaći svoje mjesto na likovnoj sceni.

Često se postavlja pitanje može li se živjeti od umjetnosti. Kako si uspio unovčiti svoju strast?

Kada me pitaju može li se od umjetnosti živjeti, često volim reći „od umjetnosti se ne živi, za umjetnost se živi!“ Mislim da je time sve rečeno! Od svake profesije se može i ne može živjeti ovisno o tome koliko joj se posvetite i uspijete li to unovčiti. Različiti su putovi likovnih umjetnika nakon završene Likovne akademije. Neki se svojom upornošću i marljivim radom uspiju uklopiti na likovno tržište, ponajviše strano koje je daleko razvijenije nego domaće, a neki pak krenu sigurnijim, ali ništa manje lakim putem, prema poslu u muzejima ili školama. Moj prvi posao nakon studija bio je upravo u Gradskom muzeju u Čazmi gdje sam stažirao godinu dana i tako stekao zvanje kustosa, no nedugo zatim otvorilo se mjesto nastavnika likovne kulture u osnovnoj školi u Čazmi koju sam pohađao kao učenik. Stečeno pedagoško iskustvo potaknulo me na otvaranje privatne škole crtanja i slikanja gdje mogu raditi sa svim uzrastima ljudi koji žele naučiti nešto više o likovnosti. Uz to katkad imam i narudžbe za slike, ilustracije ili murale, tako da na neki način za sada živim od svoje struke i uspijevam unovčiti svoju strast.

Neki umjetnost smatraju nečim intimnim, svojim, dok ju ti dijeliš i podučavaš druge. Kako je došlo do toga?

Kao što sam spomenuo, spletom okolnosti došao sam u osnovnu školu na mjesto nastavnika likovne kulture kao zamjena na četiri godine. U isto vrijeme upisujem PPON program na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu gdje stječem pedagoške kompetencije za nastavnika. Pedagoško iskustvo u radu s djecom, otvorilo mi je nove spoznaje o sebi samome, jer do tada nikada nisam smatrao da bi se mogao baviti obrazovanjem unutar likovnog svijeta. Pedagoški rad je težak, zahtjeva potpunu predanost i psihičku stabilnost, no istovremeno pruža mogućnost igre i zahvalnost učenika kao povratnu informaciju koja je neprocjenjiva. Nakon rada u osnovnoj školi, otvaram vlastiti obrt za podučavanje po uzoru na slične škole crtanja i slikanja u Zagrebu i drugdje. Rad sa svim uzrastima od djece 7 godina do umirovljenika, omogućava mi jedno novo pedagoško iskustvo gdje mogu pristupiti individualno i raditi s motiviranim i nadarenim polaznicima te tako postići odlične rezultate. Nema boljeg osjećaja kada vidite sretne i zadovoljne polaznike, koji na tečaju steknu novo iskustvo u likovnim tehnikama i stvore vlastito djelo na koje su ponosni. Mislim da je umjetnost živi organizam koji se razvija i ima smisla jedino kada se dijeli s drugima i tako oplemenjuje društvo.

 

Kakva su iskustva tvojih polaznika? Je li svima to samo hobi i lijepo potrošeno vrijeme ili su neki od njih otišli i korak dalje?

Svatko od polaznika dođe s nekim svojim očekivanjima i motivacijom ovisno o uzrastu i prethodnom iskustvu u likovnom stvaralaštvu. Kad govorimo o uzrastu djece nižih razreda osnovne škole, oni sve gledaju kroz igru i zabavu pa im tako onda i pristupim. Učimo slikati i crtati, promatramo važne umjetnike iz povijesti, razgovaramo o umjetnosti i potičem ih na razvijanje umjetničkih vještina i kreativno razmišljanje. S djecom starije dobi mogu raditi već ozbiljnije zadatke kao što je crtanje po promatranju zadanog predloška ili aranžirane mrtve prirode te crtanje portreta. Uglavnom su to nadarena djeca koja žele dodatne izvan školske aktivnosti, no trenutno imam i nekoliko učenika koje pripremam za upis u Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna što mi je izuzetno drago. Također trenutno tečaj pohađaju i dvije grupe odraslih polaznika s kojima imam odlično iskustvo u radu jer dolaze motivirani i uglavnom znaju što žele. Njihov predani rad dostiže jednu terapeutsku razinu koja je toliko potrebna u današnje vrijeme užurbanosti i stresa ili pak samoće koju proživljavaju stariji. Upravo ti najstariji su i najzahvalniji, jer osim kreativnog rada, dolaskom na tečaj iskoriste priliku za druženje i razmjenu svog životnog iskustva tako da uz njih često i sam naučim nešto novo i korisno.

Koja je tvoja omiljena tehnika i estetika?

Već u prvom razredu Škole primijenjene umjetnosti i dizajna primijećen sam kao dobar crtač i tako me profesori usmjeravaju na odjel grafike. Svim crtačkim tehnikama, a posebno olovkom postižem svoje najbolje rezultate. Olovka se čini kao najjednostavnija i najobičnija tehnika kojom se započinje skica za svako umjetničko djelo, no kada uočite razmjer mogućnosti koje pruža taj jednostavan likovni medij, olovku počinjete promatrati sasvim drugačije. Također crtež tušem i perom pruža mi mogućnost realizacije raznih ideja koje prenosim na papir, platno ili neki drugi materijal, a često crteži u tehnici tuša posluže i kao skice za grafičke tehnike bakropisa ili akvatinte. Za vrijeme studija dosta sam eksperimentirao tehnikama i proučavao rad američkog umjetnika Roberta Rauschenberga, što me dovelo do kolažiranja i asamblaža. Ti likovni eksperimenti omogućili su mi realizaciju radova punih alegorija i simbolike kojom sam se u to vrijeme bavio. Mislim da bilo koja likovna tehnika mora doći u dobar odnos s određenom idejom kako bi rad postao vrhunsko umjetničko djelo.

Zbog čega si se odlučio baš za tehniku linoreza za ovu radionicu?

Linorez je jedna izuzetno zanimljiva grafička tehnika bez kemikalija i jednostavna je za izvedbu, no ipak je potrebna određena vještina jer se koriste oštri alati. Linorez predstavlja svojevrsnu alternativu tehnici drvoreza, no za razliku od drvoreza gdje se upotrebljavaju drvene ploče, linorez se realizira urezivanjem u ploču linoleuma što je puno jednostavnije jer je linuleum mekši. Kao i drvorez, linorez je moguće štampati ručno što nam je odlično u slučaju ove radionice jer ne ovisimo o grafičkoj preši, pa štampati možemo bilo gdje. Budući da ćemo biti okruženi raznim biljkama, ideja je da obrađujemo motiv lista, cvijeta ili grančice biljke što se u tehnici linoreza može jako zanimljivo obraditi, a rezultat je efektan. Takav motiv možemo obraditi na manjoj površini linuleuma, što je praktično za one koji će se prvi put susreli s ovom tehnikom.

 

Što sudionici mogu očekivati od ove radionice te koja su tvoja očekivanja od dolaska u Kuću Biljkinog oca?

Sudionici radionice mogu očekivati prvenstveno dobru zabavu tijekom koje će steći novo likovno iskustvo, nešto novo naučiti i napraviti svoje malo remek-djelo koje naravno mogu ponijeti sa sobom kao uspomenu na radionicu. Vjerujem da će se polaznicima radionice svidjeti ova grafička tehnika s kojom su se možda već susreli tijekom osnovne škole, no svakako ne na ovaj način i u ovom prekrasnom ambijentu Kuće Biljkinog oca. Veseli me taj, biljkama začinjeni, ambijent koji će nam pomoći u buđenju mašte i kreativnosti. Cijela priča oko ovog imanja u malom Baranjskom mjestu, primjer je oaze u kojoj očekujem odmor od svakodnevnih briga i obaveza.

 

Više o Ateljeu Antolčić možete i pročitati na web stranici.