Kreativni natječaj: dovrši radnju Las Hermanas

LAS HERMANAS

Radnja foto-telenovele smještena je u LA CASA DE LAS PLANTAS, a u glavnim su ulogama sestre Marta Laura i Esmeralda. Las hermanas su samo godinu dana razlike, ali karakterno, kao i po interesima su nebo i zemlja. Prije dvije i po godine Marta Laura se preselila u San Diego u potrazi za ispunjenjem svog američkog sna tako da se zapravo viđaju samo za blagane. S druge strane, Esmeralda je veliki lokal partiot i ne bi mijenjala Meksiko niti svoj rodni grad Guadalajara nizašto na svijetu.

Marta Laura je na svoj 25. rođendan obznanila obitelji da seli u Ameriku jer se u Meksiku neprestano mučila s pronalaskom zadovoljavajućeg posla. Spakirala je kofere i za mjesec dana preselila u San Diego gdje ju je čekao posao konobarice za koji je znala da će biti samo privremeni. Tako je uistinu i bilo.

Budući da je vrlo otvorenog duha i lako sklapa nova prijateljstva, upravo jedno takvo prijateljstvo dovelo ju je do posla u marketinškoj firmi u kojoj je brzo napredovala zahvaljujući svojoj proaktivnosti i kreativnosti.

Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja veza koje su vječito završavale i prije nego što bi počele, napokon prije dva mjeseca upoznala Jose Pedra koji je, premda mlađi od nje, iznimno zreo za svoje godine. Upoznala ga je radeći marketinšku kampanju za poznatu vinariju u kojoj on radi i odmah su počele frcati iskre među njima.

Jose Pedro cijeli život živi u Americi premda oduvijek sanja o tome da se preseli u Meksiko. Njegovi roditelji preselili su iz vinske regije Baraña gdje su imali mali vinograd u San Diego gdje su se zaposlili u poznatoj vinariji kako bi svojoj djeci omogućili bolji život. Od malih nogu počeo raditi s njima u vinogradu, a vlasnici su prepoznali njegov talent te su ga uključili i u samu proizvodnju pa je sada voditelj što ga je i dovelo do toga da usko surađuje s marketingom.

Cijeli život je u folkloru i čini sve kako bi ostao u kontaktu s meksičkom kulturom i običajima. Voli za sebe reći da je tipičan jarac – ambiciozan, uporan i organiziran, a ponekad se na prvu čini hladan i nezainteresiran. Upravo ove dvije osobine su u potpunosti izostale kad se ukazala Marta Laura, a njegova meksička krv je proradila i znao je da ju, premda će prekršiti profesionalan odnos, mora osvojiti.

Zbog Jose Pedrove ljubavi prema svom selu, Marta Laura je odlučila povodom njegovog rođendana pokloniti mu putovanje u Arboledu, mjesto koje se nalazi vrlo blizu vinograda njegovih roditelja. To je ujedno i idealna prilika da se vidi i sa sestrom Esmeraldom i njezinim novim dečkom o kojem joj je pričala u superlativima. Bookirala je smještaj La casa de las plantas i sve dogovorila s Hilariom, vlasnikom kuće koja je prema Jose Pedrovim pričama u potpunosti odgovarala sjećanjima iz njegovog djetinjstva.

Kuća je bila svojevrsni vremeplov u prošlost, a Hilario se pobrinuo da i biljke upotpune taj ugođaj. Nakon konačnog dogovora došlo je i vrijeme za vikend u Barañi.

Esmeralda – mlađa je sestra koja ime duguje upravo protagonistici dobro nam znane telenovele. Čim je svoje roditelje pogledala svojim prodornim zelenim očima, ime se samo nametnulo. Dok je Marta Laura uvijek bila duša zabave, okružena mnoštvom prijatelja, Esmeralda je preferirala intimnost manjih krugova. Samo oni najbliži imali su privilegiju upoznati njezinu pravu dubinu. Iako je živjela u srcu grada, njezino srce uvijek je kucalo za prirodu. S posebnim je užitkom bježala iz gradske vreve prema bakinom i djedovom selu, gdje bi satima provodila vrijeme s životinjama. Njezina abuelita , mudra i nježna žena, naučila ju je kako brinuti o stvorenjima koja je toliko voljela. A njezina najveća ljubav? Konj Valiente, s kojim je Esmeralda razvila neraskidivu vezu.

Kada je došlo vrijeme za odluku o budućnosti nakon gimnazije, Esmeralda nije dugo dvojila – veterina je bila njezin jedini izbor. Izvrsne ocjene i besprijekorna predanost omogućile su joj da bez teškoća završi fakultet u roku . Prepoznata kao talent u svojoj struci, njezina mentorica povela ju je na brojne kongrese i stručna okupljanja. Na jednom od tih putovanja, dok su razgovori o struci tekli u pozadini, Esmeralda je upoznala njega. I tako je, između predavanja i slučajnih osmijeha, njezina životna priča dobila novu dimenziju

Fernando – mladi je zubar iz imućne zubarske obitelji tako da je njegova poslovna sudbina bila unaprijed predodređena. Usprkos tome on je sanjao o profesionalnoj sportskoj karijeri te se stoga cijelu srednju školu odricao i trenirao po dva puta dnevno. Ipak po završetku srednje škole roditelji su mu uvjetovali da mora upisati fakultet što ga je udaljilo od plivanja i sna o medaljama.

U početku su mu gnjev i inat davali otpor, ali naposljetku je ipak zavolio i prigrlio svoju buduću struku. Roditelji su bili ponosni na svog marljivog sina koji je svo slobodno vrijeme provodio u njihovoj klinici gdje je brusio zanat, a on je bio presretan kad su ga napokon poslali na poslovno putovanje na kongres na kojem će (već pogađate) upoznati Esmeraldu.

Prvotni plan bio je da svi skupa dođu, no Fernando je u zadnji tren morao odgoditi polazak zbog poslovnih obveza. Iako su prvotno bili ljuti jer su morali ići autobusom, ubrzo su shvatili da su dobili nekoliko sati samo za sebe. Marta Laura i Jose Pedro odmah su se složili oko sobe koju će zauzeti – prostrana soba sa secesijskim namještajem, s pogledom na mnoštvo biljaka. Prozori su bili širom otvoreni, a lagani povjetarac unosio je miris proljeća i vlažne zemlje u prostoriju. Marta Laura je bacila svoj ruksak na krevet, dok je Jose Pedro zauzeo fotelju u kutu sobe, očito zadovoljan.

“Imamo cijelu kuću za sebe”, rekla je Marta Laura uzbuđeno, gledajući kroz prozor. “Što ćemo raditi?”

“Za početak, odmorimo se malo”, predložio je Jose Pedro, protežući se, “a onda možemo istražiti okolinu. Mogli bismo otići do močvare i vidjeti zalazak sunca.”

Marta Laura se nasmijala i klimnula glavom, pa je izašla na trijem da udahne svježi zrak. Jose Pedro joj se ubrzo pridružio, stajući uz nju.

“Ipak, ima nešto u ovoj tišini”, rekao je Jose Pedro, “Kao da je ovdje sve stalo.”

Kad su Esmeralda i Fernando napokon stigli do kuće, bilo je kasno navečer. Šum motora auta probudio je Martu Lauru i Jose Pedra, koji su se odmarali u dnevnoj sobi. Marta Laura je pogledala kroz prozor i vidjela farove kako se probijaju kroz maglu.

“Stigli su”, rekla je, pomalo napeto. Iako je voljela svoju sestru Esmeraldu, bila je i pomalo nervozna jer je napokon trebala upoznati i dotičnog Fernanda. Vrata automobila su se zalupila, a kroz tišinu noći čulo se kako Esmeralda i Fernando izlaze i vuku svoje kofere. Kad su ušli u kuću, Marta Laura im je odmah otvorila vrata. Esmeralda je izgledala iscrpljeno, ali veselo, dok je Fernando, s ozbiljnim izrazom lica, ušao noseći nekoliko torbi. Sestre su ostale u dugom i toplom zagrljaju dok su se momci rukovali poprilično službeno i suzdržano.

“Kasno ste stigli”, rekla je Marta Laura, pokušavajući zvučati opušteno.

“Ma, znaš Fernanda i njegov posao”, odgovorila je Esmeralda uz blagi smiješak. “Uvijek se nešto oduži.”

Fernando je klimnuo glavom, ali nije rekao ništa. Umjesto toga, bacio je pogled prema Jose Pedru, koji se naslonio na zid i promatrao scenu bez riječi.

“Kuća izgleda super”, rekla je Esmeralda, skinuvši jaknu i osvrnuvši se oko sebe. “Baš sam se veselila da napokon malo odmorimo i podružimo.”

“Da, i mi smo jedva čekali”, odgovorila je Marta Laura, trudeći se prikriti blagu napetost koja je lebdjela u zraku.

Esmeralda je uzdahnula s olakšanjem i nasmiješila se sestri. “Odlično, to će nam baš dobro doći nakon ovog putovanja.”

Fernando je stavio torbe na pod, a njegov ozbiljni izraz lica kao da se malo opustio, ali još uvijek je djelovao suzdržano. “Bilo bi lijepo nešto pojesti prije nego se smjestimo”, progovorio je, konačno prekidajući svoju šutnju.

Pedro je samo kimnuo glavom. “Pripremili smo nešto u kuhinji, možemo odmah postaviti stol.” Pogledao je prema Marti Lauri, a ona mu je kratko kimnula. Bilo je jasno da je atmosfera između njih dvoje i novopridošlog para još uvijek pomalo nespretna.

Večera je bila jednostavna – domaći kruh, sir, nekoliko vrsta mesa, i bočica vina koju su Marta Laura i Jose Pedro ponijeli sa sobom. No, iako je hrana bila ukusna, razgovor je bio isprekidan i nespretan. Fernando je većinu vremena ostajao tih, a Esmeralda je stalno gledala prema njemu, kao da pokušava procijeniti njegovo raspoloženje.

“Kako ti se sviđa ostatak kuće?” pitala je Marta Laura sestru, nadajući se da će time olabaviti napetost.

“Prekrasna je”, rekla je Esmeralda, s entuzijazmom koji je kontrastirao Fernandovoj ozbiljnosti. “Upravo ono što nam je trebalo, malo mira i tišine, daleko od svega.”

“Izolirana je, a unutrašnost je nekako baš gospodska, kao da nismo na selu”, rekao je Fernando odjednom, prekinuvši njezin odgovor. Njegove oči su se na trenutak susrele s Martom Laurom, pa onda s Jose Pedrom, kao da pokušava nešto iščitati iz njihovih lica. Jose Pedro se neznatno namrštio pokušavajući skužiti je li komentar bio pozitivan ili negativan te je dodao: “Da, to je bio dio šarma. Malo bijega od užurbane svakodnevice.”

Fernando je samo kimnuo, ali u tom trenutku Marta Laura osjeti nelagodu koja je nadilazila uobičajenu neugodnost upoznavanja. Kao da je u kući postajalo sve hladnije, iako su vrata i prozori bili zatvoreni.

Zavladala je kratka tišina, a onda se Esmeralda nasmijala i progovorila, pokušavajući ublažiti situaciju. “U svakom slučaju, mislim da će nam ovaj tjedan ovdje biti baš poseban.”

Dok su Esmeralda i Marta Laura kuhale večeru, Fernando i Jose Pedro ostali su sami u dvorištu uživajući u zalasku. Razgovor je krenuo o poslu, pa je Jose Pedro spomenuo da radi u lokalnoj vinariji i koliko mu je to važno. Fernando je priznao da je naslijedio obiteljski biznis, što je stvorilo trenutak nelagode. “Nije to ista borba”, pomislio je Jose Pedro, ali je misao zadržao u sebi.

Fernando je, nakon kratke tišine, otvorio dušu: “Htio sam biti profesionalni plivač, ali ozljeda mi je uništila san kao i roditelji koji su forsirali studij.” Jose Pedra je to iznenadilo, pa je suosjećajno rekao: “Žao mi je zbog toga.” Zatim je i on podijelio nešto osobno: “Sve više razmišljam o povratku u Meksiko… Rad u vinariji me ne ispunjava kao dom. Volio bih imati nešto svoje, ali isključivo u Meksiku.”

Fernando je kimnuo, razmišljajući. “Možda bi trebao razmisliti o povratku. Ponekad je to jedini način da pronađeš ono što tražiš.” Napetost među njima popustila je, a iako nisu postali bliski, razumijevanje je bilo obostrano. “Možda bismo mogli otvoriti vino, večera bi trebala biti pri kraju.”, predložio je Jose Pedro, a Fernando se odmah složio.

Dok je Marta Laura dovršavala ručak, Jose Pedro je prišao stolu i počeo otvarati bocu crnog vina koje je pažljivo odabrao. Usred koncentracije na vadičep, krajičkom oka primijetio je Fernanda kako odlazi trijemom prema sobi gdje je Esmeralda nakratko otišla.

Fernando je lagano pokucao na vrata i ušao u sobu, gdje je zatekao Esmeraldu kako, čini se, zamišljeno gleda kroz prozor, izgubljena u vlastitim mislima. “Sve u redu?” upitao je, spustivši ruku na njezino rame.

Esmeralda se blago trgnula, a zatim se nasmiješila. “Da, samo… uhvatila me neka nostalgija, znaš,” priznala je, glasa koji je bio pomalo sjetan. “Dobro je što smo svi ovdje, ali ima nešto u svemu ovome što me podsjeća na mis abuelos.” Fernando je dodao “… i na tvog Valiantea” što je rezultiralo i suzom u oku.

U tom trenutku, iz kuhinje se čuo zvuk otvaranja vina, a Jose Pedro je pozvao: “Vino je spremno, pridružite nam se!” Esmeralda se osmjehnula Fernandu, a zatim ga uhvatila pod ruku i povela natrag prema trpezariji, gdje ih je čekao topli obrok i društvo, svima pomalo nostalgije u očima.

Nakon ručka, odlučili su se prošetati po selu, razgledavajući seoske kuće dugih trijemova, polja, i uske staze koje su vijugale među vinogradima. Lagani povjetarac nosio je miris zemlje i suhe trave, a razgovor je tekao opušteno, ispunjen smijehom i povremenim uspomenama koje su dijelili.

Kad su se vratili do kuće, zlatne zrake sunca već su se spuštale nisko, probijajući se kroz visoke stabljike kukuruza u dvorištu. Smjestili su se na klupu, gledajući kako dan polako prelazi u sumrak. Jose Pedro otvorio je još jednu bocu vina, a Esmeralda je tiho zapjevušila stari refren koji su svi poznavali.

Dok su uživali u miru sumraka, Marta Laura je primijetila kako je tišina sela drukčija od gradske – dublja i ispunjenija. Fernando se opustio više nego što su ga ikad vidjeli, čak se i nasmijao na Jose Pedrov komentar o vinarima kojima ničije vino nije bolje od njihovog. Nije im bilo potrebno ništa više od tog trenutka, sunca koje je nestajalo iza polja kukuruza, i društva koje je sada bilo pomalo nalik obitelji.

Fernando se, nakon druženja u vrtu, povukao unutra. Esmeralda i Marta Laura počele su se prepirati oko gluposti iz djetinjstva, a on je osjetio potrebu za malo mira. Upalio je radio, koji je svirao sjetni jazz – melodiju koja se činila kao savršen odraz njegovih misli.

U posljednje vrijeme osjećao je kako se život pretvorio u rutinu: dani u ordinaciji, večeri uz televiziju, i tek povremeni trenutci spontanosti. Priznao si je, nevoljko, da mu je život postao kolotečina. No ovdje, daleko od gradske vreve i neprestanog pritiska, prvi put nakon dugo vremena osjetio je nešto novo, gotovo opojno – prostor za misli.

Promatrajući kroz prozor Esmeraldu i Martu Lauru kako se bezazleno prepiru, osjetio je bolnu mješavinu ljubavi i krivnje. Znao je da ga Esmeralda vidi kao nepokolebljivu stijenu, sigurno mjesto na kojem želi graditi budućnost. Ali što ako ta stijena u sebi krije pukotine?

Tajna koju je godinama nosio – čvrsto, duboko potisnutu – sada se ponovno pojavljivala. Osjećao je kako ga teret te lažne slike savršenstva sve više guši. Daleko od svakodnevnih obaveza i maske profesionalca, misli su mu navirale poput nezaustavljive rijeke: Je li vrijeme da Esmeraldi kaže istinu? Hoće li ga još voljeti kada sazna? Može li ostati čovjek kojeg ona zamišlja?

Priznanje mu se činilo poput oslobođenja, ali istovremeno i kao skok u nepoznato. “Što ako ovaj trenutak mira postane početak kraja?” pomislio je dok je truba na radiju odrađivala nježnu, melankoličnu solo dionicu.

Prepirka u vrtu, koja je započela kao bezazleno podbadanje između sestara, brzo je eskalirala. Glasovi Esmeralde i Marte Laure postajali su sve oštriji, a riječi su se pretvarale u strelice koje su otkrivale stare zamjerke i davno zaboravljene svađe. Jose Pedro, koji je do tada s osmijehom promatrao njihovu dinamiku, osjetio je nelagodu dok su “kosturi iz prošlosti” počeli izlaziti na vidjelo.

Kada su se Esmeralda i Marta Laura uputile prema kući, ostavljajući vrt iza sebe u napetoj tišini, Jose Pedro je ostao sam u dvorištu. Pogled mu je lutao po tamnim obrisima drveća, dok su mu misli bile teške. Po prvi put otkako je upoznao Martu Lauru, vidio je stranu njezine osobnosti koja ga je uznemirila – impulzivnu, prkosnu i punu gorčine koju nije očekivao.

Ta nova slika Marte Laure nije se uklapala u idealiziranu verziju žene koju je volio. Jose Pedro se zapitao koliko toga o njoj zapravo ne zna. “Je li ovo samo trenutak slabosti uzrokovan blizinom obitelji, ili je ovo dio njezine prave prirode?” Taj osjećaj neizvjesnosti počeo ga je nagrizati.

Dok je stajao naslonjen na stari drveni stol, u glavi su mu se rojila pitanja. Shvaćao je da nitko nije savršen, ali nije mogao pobjeći od misli: “Koliko još ovakvih nepoznatih strana Marta Laura skriva? I jesu li to strane koje može prihvatiti?”

Nakon što je Marta Laura zalupila vratima svoje sobe, kuća je na trenutak utihnula, ostavljajući za sobom tek odjeke burne svađe. Esmeralda je ostala u dvorištu, ispod guste paprati koja je rasla u kutu vrta, tražeći mjesto gdje bi mogla biti sama. Sjela je na drvenu klupu, naslonila se i pokušala smiriti plimu emocija koja ju je preplavila.

Nije htjela nikoga vidjeti. Ni Martu Lauru, čije su riječi još uvijek odzvanjale u njezinoj glavi, ni Josea Pedra, čiji ju je nesigurni pogled dodatno iritirao. Ali najviše nije htjela vidjeti Fernanda jer je znala da bi njegova hladnoća, ta njegova nepristupačna rezerviranost, koju je u mirnijim trenucima smatrala njegovom snagom, sada djelovala poput leda koji bi ju slomio.

Prstima je prolazila po listovima paprati, osjećajući njihovu vlažnu, čvrstu teksturu. Oči su joj pratile boje sutona – ružičaste i zlatne nijanse koje su se miješale na nebu, stvarajući privid smirenosti koji nije osjećala u sebi. Pitala se kako su došli do ovog trenutka – kako je obiteljski odmor, koji je trebao biti prilika za povezivanje, postao bojište. Možda je to bio samo trenutak slabosti, ili možda tek vrh ledenog brijega neizrečenih zamjerki koje su se godinama skupljale među njima.

Promatrala je paprat koja je blago lepršala na povjetarcu. U ovom kutku svijeta, daleko od svakodnevice, trebala je pronaći mir. Ali sada se osjećala zarobljenom – između prošlosti koja je ponovno izronila i budućnosti u koju više nije bila sigurna da vjeruje. Dok su posljednji zraci sunca polako nestajali iza horizonta, Esmeralda je pustila suzu koju nije mogla zadržati.

Nakon što je Marta Laura čula Esmeraldu i Fernanda kako ulaze u svoju sobu, odlučila je potražiti Jose Pedra. Našla ga zavaljenog u fotelju kako gleda u prazno.

“Što se dogodilo između tebe i Esmeralde?” upitao je, pogledavši je ozbiljno.

“Ma, sitnice,” rekla je, pokušavajući umanjiti situaciju. “Prepirka o tome tko je bio više mamin miljenik i takve gluposti. Esmeralda uvijek misli da sam ja sebična.”

Jose Pedro ju je promatrao nekoliko trenutaka prije nego što je tiho rekao: “Ali možda ima pravo.” Marta Laura ga je iznenađeno pogledala. “Kako to misliš?”

“Večeras… dok ste se svađale, primijetio sam kako joj se obraćaš,” rekao je oprezno. “Ponašala si se kao da si iznad nje, kao da je njezino mišljenje manje vrijedno. Taj ton… Bio je jako superioran, Marta Laura. I iskreno, nije mi se svidjelo.”

Zatečena njegovim riječima, pokušala je odgovoriti, ali on je nastavio, sada ozbiljnijim tonom: “I nije prvi put da to primjećujem. Čak i u našem odnosu, ponekad se ponašaš na isti način. Kad god bih pričao o svojim planovima za vinariju u Barañi, imao sam osjećaj da me ne shvaćaš ozbiljno i da nisam dovoljno sposoban za tako nešto iako znaš da sam podigao vinariju u kojoj radim na noge.”

Marta Laura je uzdahnula, osjećajući kako joj corazón ubrzano kuca. “Pa, to su veliki planovi, Pedro. Samo želim da budeš realan.”

“Možda, ali način na koji mi to govoriš… Kao da misliš da bolje znaš što je dobro za mene. Isto kao što si večeras razgovarala s Esmeraldom. To nije potpora, to je – podcjenjivanje. I nije dobar osjećaj.”

Tišina koja je uslijedila bila je teža od svega što je Marta Laura mogla zamisliti. Zurila je u njega, nesigurna kako odgovoriti, dok su joj njegove riječi još uvijek odzvanjale u mislima.

LAS HERMANAS – NAGRADNI NATJEČAJ

Došli smo do najuzbudljivijeg dijela priče, a sada trebamo tvoju kreativnost!

Napiši svoju verziju zapleta – što se dogodilo, oko čega su se Esmeralda i Marta Laura posvađale, jesu li njihove veze preživjele izazove te je li Jose Pedro uspio kupiti vinariju i započeti raditi.

Najbolji odgovor (onaj s najviše lajkova na objavi FB ili instagramu) osvaja noćenje u Kući Biljkinog oca, gdje će pobjednik imati priliku stvoriti vlastite uspomene u čarobnom ambijentu sa svojim društvom.